Owl Oxidant - Secret Suburban Sun mp3

OWL OXIDANT: Secret Suburban Sun (Slušaj najglasnije, 2014)
Kada prvi puta slušate ovaj kratki album od nepunih pola sata može vam se učiniti da su ga napravili neki majstori što su ako ne Pink Floyd i Hawkwind, onda barem neke njihove zlatne rezerve koje su samo čekale da im se osmjehne sreća pa da zasviraju s njima na pozornici. Ovoliko upečatljive psihodelije ne može baš svatko ostvariti; uz to stvara se dojam kako su stari meštri otpilili otrcane progressive fraze i uputili se u novovjeki post-rock s ponekim dozama post-metala. Au!
[ Owl Oxidant ]
Owl Oxidant
No, kad tamo, vidi kojeg li prijatnog iznenađenja - bend dolazi negdje iz Srbije (spominje se home studio Ćuprija - Vienna što god to značilo), a bend čine samo dva vrlo mlada momka Mihajlo Đorović (bubnjevi, bas, klavijature, efekti, produkcija) i Nikola Lazić (gitara, efekti). Meni jedino poznato ime u svemu ovome jest Vladimir Popović (Black Planet Records) koji im je radio miks završne kompozicije. Ostalo sve su zaista ugodne enigme.

Glazba je instrumentalna i veoma bogata svakojakim mogućim gradacijama koje djeluju kao djelo kompletnog benda od barem 4-5 članova u klasičnoj rock postavi s dvije gitare (+bas, klavijature i bubnjevi). Ovi dečki uistinu umiju svirati i razgaljuju dušu svojim križancima ne glibeći u nikakve pretjerane klišeje. Stvaraju svoju glazbu i svoj stil počevši od sjajnog ambijentalnog uvodnika "My name is William Blake" s dubokom Pink Floyd psihodelijom prožetom klavijaturama, sjajnim staccato gitarama i tromijim post-rock tempom, nekad vrlo uobičajenim i prepoznatljivim Mogwai tretmanom. Odlaze nekud duboko u svemir kao da su ispaljeni poput rakete kada dolaze gitarske disonantne distrozije i 'pile' ga s uzajamno povezane 3 gitare od kojih svaka ima neku svoju priču! A svaka ta pričica šara po mašti nastavljajući također tromo u "Riding in my 1950's sedanette" gdje klavijature dobivaju svoj harmonično-melodijski izražaj (vrlo slično Manzareku iz The Doors) u srazu s dvije gitare što neprekidno filaju tripove na wah-wahu i efektnim potporama očitih blues sintagmi.

Drugi dio albuma su uvjetno rečeno pojačane rokačine, no u "Juicy claws and purple nails" treba pričekati 2 i pol minute da dođe prava kulminacija koja povlači za sobom jedan odličan spoj post-rocka, ambijenata, pa čak i trip-hopa s blueserskim štimungom, a bome i post-metala mekših Isis i Neurosis. Ovdje su prisutne dvije gitare, a da su i tri, ne bi nimalo štetilo budući da Nikola ima itekako razvijen smisao za skladno kompozicijsko dejstvovanje. Dvodjelna "Birds are crying/ Red light is upon us" gotovo odmah ispočetka baca u oganj post-metala, a onda opet odvlači negdje na rubove Pink Floyd i šeta s varijacijama minimalizma, melodičnog piana i dinamičnih gradacija.

Razbijaju onu famu oko krešenda, ali ponekad imaju pretjerano dugačke uvodnike. Pjesme im traju od 6 i pol do 8 minuta, nisu niti predugačke, a niti prekratke, u njima su efektno sročili sve ono što su namjeravali, a to je da bace svoju prvu udicu u vrlo bogat spektar kojeg tek valja od njih očekivati. Mašta im je izuzetna, zaplove otprve u njoj i ne traže se u nekim polupokušajevima improvizacija s nadom 'što bude-bude', te što je vrlo važno, ne pretjeruju s repeticijama i stalno gledaju da ih izbjegavaju koliko je to god moguće. Već su s ovim prvim, a možda i epohalno važnim albumom naglasili svoj budući visoki rejting totalno izgrađenim i dotjeranim profilom. Za svoje godine su zaista sjajni muzičari i odlično su se uklopili u sav ovaj instrumetalistički post žanr, a o samoj fabuli albuma može se tek maštati što bi ona trebala biti i što ona jest. Fikcija postoji i ostavimo je po strani budući da su ovi mladi dečki sjajno probili led s izuzetnim debijem na kome ostavljaju mnoštvo prostora auditoriju da percipira njegovu neospornu glazbenu kvalitetu.

Naslovi: 1.My name is William Blake, 2.Riding in my 1950's sedanette, 3.Juicy claws and purple nails, 4.Birds are crying/ Red light is upon us
ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/08/2014